O, TA USKA VAROŠ, O TI USKI LJUDI,
O, TAJ PUK ŠTO DNEVNO VEĆI SLIJEPAC BIVA,
O, TE ŠUPLJE GLAVE, O TE ŠUPLJE GRUDI,
PA TA SVAKIDAŠNJA GLUPA PERSPEKTIVA
A.G.Matoš
MOJ STARI KOFER OPET MIRIŠE NA SIVE CESTE
A TVOJA SOBA NA MANDARINE I PRŽEN KESTEN
I TOPLO JE TU, TU ISPOD TVOG KROVA.
O, DOBRO JE TU, U ZAMKU IZ SNOVA, PA
SRETNA TI NOVA.
SAD ĆU TI REĆI I VIŠE NIKOM I VIŠE NIKAD
SVATKO JE NEKOM SLIČAN AL' TI SI UNIKAT.
PROČITAŠ ME, ZNAM, OD SLOVA DO SLOVA
PREŠUTIŠ TO, ZNAM, KO SOVA, PA
SRETNA MI NOVA.
Balašević
Izljeve oduševljenja, ode odanosti,
pozive na ručak, odazive na doručak,
prijedloge za budućnost, kao i
primjere iz prakse,
ostavite u emajliranoj posudi:
Kad je sredinom 7. razreda drugarica Puljić, inače razrednica istog toga razreda, najavila da će nastavničkom vijeću predložiti da M dobije ukor pred isključenje, jer ona zna da se i direktor Šimić slaže s tim, a sve zbog M-ove neurednosti, lošeg odnosa prema školi, nepisanja zadaća i čestog izbivanja s nastave, lagano su nam se naše skoro propupale face zajapurile. Iako još uvijek mali, potpuno smo shvaćali da je nemoguće djelovati protiv dobro organizirane socijalističke škole i svaka pomisao na lošu procjenu drugarice razrednice svrstao bi nas u komunistohulnike.
Pa ipak vijuge su radile i nisu si mogle objasniti, bar ne na drugaričin način, zašto bi dijete s jedva trinaest godina moglo biti krivo po takvim točkama optužnice. Zato smo si posložili kockice i stali na stranu M, kojemu je otac slagao daske u lokalnoj pilani, a majka čuvala još petoro braće i sestara u jednoj prostoriji koja je bila i kuhinja i radna i paradna soba i dnevni boravak i kupaonica.
Zato smo jasno, glasovima koji još nisu ni mutirali, rekli kako ni mi nećemo ići u školu ako izbace M ili mu time zaprijete. Možda smo se mogli nazvati Solidarnošć, ali brendiranje je ostavljeno za vremena koja su tek trebala doći.Tako je to bilo. I uspjeli smo, čudeći se tome do dana današnjega. M je spašen. M je danas uspješan. M je puno uspješniji od mene. M je puno uspješniji od mnogih nas. Tako je to bilo.
Eh, da, a onda je skupina, koja je tko zna gdje išla u osnovnu, nekoliko desetljeća kasnije, organizirala sveudiljno nogometno natjecanje i pozvala sve zemlje svijeta da između sebe napucavaju loptu, uklizavaju u gležnjeve, psuju si mater, vozaju se na električnim kolicima sa nosilima, i svašta još, jer će najbolji s još boljima igrati na svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi.
Određena su i pravila, a jedno od važnijih je da se lopta smije šutati nogom, glavom, prsima, trbuhom, guzicom, leđima, nosom, svime osim rukom. Rukom to smiju samo golmani unutar šesnaesterca ili igrači kad bacaju loptu iz auta u igralište ili namještaju loptu za slobodan udarac. Objašnjenja nikad dosta.
A onda se niotkuda pojavioThierry Henry, što ga sveznajući Hrvati čitaju Anri, jer je to tako ispravno i jer Hrvati znaju francuski, iako ne znaju hrvatski, a što ga uvijek samodopadni britanci zovu Henri, i rukom umiri loptu da bi je dodao svom suigraču koji treba zabiti gol, sve da bi u Afriku otišla Francuska, a ne Irska.
Na stranu to što Irci nogomet igraju po načelu k'o će žešće nabit loptu pa nek' leti i nek' fijuče, jer ljepote u njihovom nogoloptanju zaista nema. Ali i njih, kao i sve druge, suparnik bi trebao pobijediti (učiniti bijednim) po pravilima, a ne prijevarom, urotom, Organizacijom.
Pobuniše se Irci. Iznazivaše brojeve kojekakvih telefona. Napisaše molbe, žalbe, obrazloženja, ali je Organizacija ostala nijema i dosljedna svojoj bahatosti, jer nije ruka kad je ruka, nego je ruka kad sudac kaže da je ruka. Gol je priznat. Rezultat registiran. Trideset i jedna zemlja pakira kofere i rezervira golf terene na kojima će ispijati coca cole čekajući početak prvenstva.
Fair play je zauvijek nestao. Tko zna je li ga ikad uopće i bilo?
Upinjanje medija, kvazistručnjaka i šankerske javnosti je pokušalo naći rješenja kako prevladati situaciju i izdignuti se iznad preočite laži i nevjerojatne krađe, pa su tako frcale ideje o tome kako treba ponoviti utakmicu hmda. iako pravila govore drugačije, kako treba ovo, pa kako treba ono.
Nitko nije predložio, pa naravno nitko nije ni prihvatio bojkot. Da. Baš je bojkot najbolja varijanta. Bojkot koji bi imao snagu solidarnosti sličnu onoj solidarnosti sa M, u ovom slučaju sa I iliti Irskom. Ali ne. Ne bojkotira se natjecanje koje je samome sebi skočilo u želudac zbog eklatatnog kriminala, već se bojkotiraju Olimpijske u Moskvi zbog politike, pa zbog istog razloga slijedeće u L.A. Zato ni jedna Sudionica svjetskoga ne zove ostale pod zastavu e kako bi se stalo na stranu sporta, pa i po cijenu da se izgubi silna lovušina zarađena na plasmanu. Ne. One to ne čine, jer njima, pa i čitavim tim prvenstvom ne upravljaju nogometne organizacije, već Coca Cole, Adidasi, Pume i bogtepitaj koje životinje izbrednirane do razine guljenja kože s mojih leđa.
Zato Izabrane Reprezentacije boli briga što je susjedu crkla krava, ali će plakati i naricati kompletni stručni stožeri, u to sam siguran, kad njihovom centarhalfu padne imunitet ili bek dobije virozu ili golgetera ostavi manekenka ili ne daj đavle da im ga netko uvali rukom.
Kako nakon stotke naiđe četvorka ili kako trkeljati četiri godine, a da te ne gađaju paradajzom
Nikada nisam, bar ovdje, bio osoban i nikada s vijestima iz friško oribane kuhinje, u kojoj vještinom Karapandžinog polubrata ponekad ispečem jaje, dva ili u uvijek prisutnoj padeletini, "Gorica" Dugo Selo, skuham sažvakanu melasu uobličenu u hrenovku, pa ipak samim sobom bivam poučen da ne budem vječito asocijalan i nagnut u stranu suprotnu od onih na koju naginje većina, i tako poučen nabasah na pjesmin post u kojemu slavi svoj četvrti rođendan i zaknedlim si knedlu u visini jabučice i odlučim biti osoban.
Nenaviknut na proslave, s dignutim duplim dekongom, spreman sam dočekati sve što ima prizvuk obilježavanja dana kad je na taj isti dan netko nešto napravio ili se meni nešto dogodilo, osim trenutaka kada sve samoobrambene finese, mojih bjelančevina izraslih s južne strane Stare Planine, potisnem, ne bih li urlikao s klincima obilježavajući njihove dane rođenja, odlučih obznaniti sveudiljnom općinstvu da sam i ja na današnji dan, protratio četiri godine trtljaući po blogu.
Četvorka je naišla nakon stotke, a da ne bi bilo zabune, prošli post je stoti post nastao na mom bugarskom laptopiću kojemu moram držati stisnut Fn kako bih mogao pisati slova. Bolje reći, bio sam produktivan poput obrovačke tvornice glinice i koncentriran na bloganje skoro kao Katalinski u Ateni kad ga je uvalio Mariću, pa poslije postao ikona nakon poentiranja Iribaru u 13. minuti. Trtlj
Eto, koliko god bilo uzalud bačeno vrijeme na četverogodišnje naklapanje, ne mogu ga vratiti i ne biti dio njega, jer jesam dio njega. A kad me unuci tamo neke daleke zimske večeri, bože daj da bude onih pravih zima, kako već ima pravih ljeta, budu pitali što sam radio između te i te godine, valjda ću im smjeti reći, ne crveneći se u naboranom licu, da je dida tada tratio vrijeme napuhavajući svoj ego među anonimcima kakav je i on do zadnjeg atoma bio.
A onda si odlučih pokloniti pjesmu i posložiti je na ovu stranicu. Neka to bude nešto što dokazuje da vrijeme nije stalo na onom mjestu gdje sam počeo i nikad prestao naricati za fiksacijom da više nitko neće otplesati Last Waltz i da mi se više nikad kosa neće zavijoriti k'o onda kad sam prvi put slušao Desire, i kako je blatna kaljuža Woodstocka relikvija u poredbi sa svim ovovremenim šećernim tablama, kojima nitko ne može osporiti virtuoznost mrdanja guzama, ali. Da. Zato ću si pokloniti baš nešto što dokazuje da nisam bio u pravu.
Poklonit ću si pjesmu koja mi je dokazala da i u ovome karameliziranom vremenu, šuškavom i limeno ledenom poput staniola iz čokolade Seka i Braco, postoje duše koje su u stanju satkati melodiju koja je dostojna zgrabiti me za vrat i odvući u ritmove onoga pravoga soula, kojeg sam tada zaista mogao i opipati prstima slušajući Otisa Reddinga, Arethu Franklin ili naravno Percya Sledgea.
Da ne bih bio potpuno škrt i asocijalniji nego što to zaista i jesam, želim iz duše pokloniti ovu pjesmu svim prolaznicima koji su svih ovih godina odlučili zastati na mom blogu, neki češće, neki jednom i nikad više, a neki još uvijek, i koji su oteli minute svom vremenu da bi ih poklonili mom vremenu i ostavili toplinu riječi čak i na mjestima gdje ih, realno, nisam ni zaslužio.
Dogodi se tako da protutnjalo vrijeme stane i sažme se u razapetu mrvu trenutka. U jedan sasvim običan dan, u kojem ostajem zasljepljen i sposoban samo razjapiti usta i, ma koliko ličio prosječnom idiotu, buljiti u neznanca. A taman sam se spremao ustuknuti, jer zaista tu osobu ne poznajem.
Nikad nije zauvijek i nikad totalno i nikad nedorečeno, ali ipak jest, sve dok te došljak ne potsjeti na prašnjavo dvorište i crvenu gumenu loptu što smo je šutali bosonogi ili špicom raspadnute sandale.
Počinju li tu naše teme? Ili nam je to jedina? Možda još riječ dvije o kaubojima i svinutoj jasenovoj grani što je trebala postati luk za odapinjanje Vinetuovih strijela? Možda? A ostalo? Je li se "ostalo" rasplinulo i nestalo ili onako godinama sažimano i skupljano po kutijicama još oholo sveprisutnog mozga planira eksplodirati bojama sveznajućeg djeteta? Ili je zaista djetinjstvo stalo i prestalo njihovim odlaskom, onda kad im roditelji rekoše kako će tamo u tom drugom gradu živjeti snom nedosanjanim. Baš kao što prestaju djetinjstva u mnogim ulicama malih mijesta, trgovima ispred šarenih kina, sokacima rodnih palanki, kada iz njih netragom nestanu dojučerašnji supatnici u izmišljenim igrama, tek da nam prođe vrijeme.
Zato me takav trenutak ostavlja zasljepljenoga, otvorenih usta, nesposobnoga prozboriti "dobar dan".
I? Kako je, na kraju završio taj peti razred? Nemoguće da ste se odselili kad smo išli u peti? Zar je toliko vremena prošlo? Znaš, ovaj naš naglasak još i može proći, ali prožeti smo izrazima što ih još jedino kakav otomanac može razaznati, pa su te sigurno zezali ti neki drugi, oni tamo, klinci.
Zašto mi se učinilo da smo još uvijek klinci iz petoga? Iako sam, uz ne previše muke, jasno mogao zaključiti da smo stranci. Baš pravi. Skroz nepoznati jedno drugome. Pa opet, možda i ne.
Dlanom satrana vječnost i sažeta u trenutak. Ne veći od nekoliko sekundi. Tren, ne veći od udaha ili dva i izdah olakšanja. Poznamo se. Da. Znamo se. Zato želim znati sve. Sve. Od polovice petoga, pa sve do sada. Sve. Sve o svim snjegovima, o svim jesenima, ljetima i mrazevima. Jesmo li ostali isti? Jesmo li odrasli u dva suprotna svijeta ili smo bjelančevine odavno sklepane da se zajedno smiju? Jer tako mora biti. Sve želim znati. O huku godina kroz koje proletješmo. O svim stanicama na kojima sam ja stajao i bio siguran da stojim na pravoj, pa se kidao raspolučen u spoznajama pogrešaka. Sve želim znati, iako znam da će razgovor biti kratak, jer i mi smo sa svim nakalemljenim godinama prigrlili neumitnost užurbanosti i kao fol završavanja važnih još ranije započetih poslova.
Na čovjeku se može promjeniti sve, ali smijeh uvijek ostaje isti - reče mi.
Nisam mogao zaključiti imam li ja to lijep osmijeh i da li se lijepo smijem, ali učini mi se ugodnim biti prepoznat.
Šutim. Upijam radost zjenica i ne pada mi na pamet odakle bih krenuo, a trebao bih odsvuda i posvuda.
Od televizora što je njihov otac donio iz Njemačke i onoga komada plastike preko ekrana, pa smo hinili da je to TV u boji i da su to boje, iako smo bili preplavljeni bojama naših vrtova, šuma, neosedlanih konja i puste prepuste radosti življenja, ali smo ipak vjerovali da TV ipak bolje od nas zna što je to boja i što su to boje.
Sjećeš li se da nismo imali ni telefona? Eh, pa toga se bar nije teško sjetiti. Kada su moji, tamo neke godine, uspjeli otplatiti zadnju ratu i kad je prošla još jedna godina nekakvog čekanja, broj sam razmjenjivao s ni ja ne znam kim. Ali s tobom nisam. Samo su se zatvorila vrata. Zar selidbe zaista baš moraju biti selidbe?.
Sve bih volio znati. Pa i to gdje si bio kad je umro Tito? I je li uopće važno gdje je tko bio? Samo mi reci jesmo li tih godina zaista mogli legnuti nasred Frankopanske u 1 poponoći, a da nam nitko ništa nažao ne učini?
Volio bih znati jesi li i ti gnjavio gitaru? Jesi li se usudio, onako, pred svima, otpjevati svoju vlastitu pjesmu? Ili to uopće nije važno? Jer pjesme su pjevali drugi, samo da mi imamo što sricati i biti važni kad uspijemo naizust ponoviti sve. Baš sve. Sa kojom izmišljenom i smuljanom riječi.
Kako se može čitati iz očiju? Mogu li slušati njima? Moram. Jer moram čuti jesi li pokušavao biti poput Marlona ili je Kum jedan, jedini i jedinstven. A jesi li pustio suzu za onih scena iz Kose? Znaš kojih. I nemoj mi reći da nisi.
Ima li u nama još uvijek snage zgrabiti one opake šiljke što vire se istočne tribine Maksimira, pa sa stajanja na istoku skočiti na tribinu i biti faca, a ne biti indoktrinirani ovodnevni navijač. Uh, kako je ječala limena reklama PBZa namlaćena našim dlanovima dok je Dinamo rasturao one tamo ligaše. Ma ne. Ne suzim. Volio bih se opet popeti, ali nema više Stinčića, pa neću.
Volio bih čuti, jer slušao bih te. Volio bih da mi pričaš o svim kišama koje su nas mimoišle, jer dok je ovdje sijevalo, tamo je sigurno zorila pšenica ili tko zna kakva tek u knjigama viđena biljka. Slušao bih o svim kišama što su nas saprale, a rekao bih ti slovo o svim suncima koja su me palila, landrajući suh i slan od Lokruma do borova uvale Čikat, na svim mjestima gdje sam ljubio i htio biti ljubljen.
Želio bih znati gdje si bio kad je pao Vukovar? Kome pališ svijeću i jesu li premalo naše ruže za peti be. Treba li više ili im je dovoljna slika utkana u pore moga korteksa? Može li bolje ili je te jeseni i naš razred netragom nestao.
Neću ti pisati. Lijen sam. Prelijen i otupio. Neću te ni zvati. Dosta mi je mene. I sam sam si uteg. Ne zamjeri. Jedino bih htio čuti da je sve po starom. Sve po starom. Onako. Lagano i tiho.
A nije. I neće biti.
Zato ću pustiti da mi Dylan nešto otpjeva. On zna. On je uvijek znao. Lijevim klikom miša klikavam po uspomenama ne morajući sabirati od nemila do nedraga pokoju loše snimljenu pjesmu, na još lošijem poljskom kasetofonu. A dao bih, znaš da bih dao sve ove bajte za jednu mirno usnulu noć i lagano buđenje pred školu.
Eh, još kad bi sutra imali tjelesni. Uh, šljapkala bi ilovača pod polubosim nogama.
Ali neću. Sutra neću u školu. Sutra ujutro ću otići na jedno sasvim prosto i nepametno mjesto kako bih zaradio za kruh. Njega ipak uvijek treba imati
Ulovljen u kvazirecesiji predumirovljeničkog doba, tek zamalo ili makar što-šta, u trenutku kad misli vrludaju blagopočivajućim temama o tome kako bi moglo biti dobro kad bi mi bilo dobro. Ali nije. Osokoljen još nenarušenim zdravljem i viđenjem sebe za neodbaciti, a svjestan da posla ima svuda i sveudilj, odlučih naći drugi ili se upokojiti uz daljinski i te ve.
Taman kad shvatih da je daljinsko-te ve opcija prilična mome dobu, a sve ovako srozan na trosjed, kojega, usput budi rečeno, mrcvarim prohujalim ljetima, eh kad bih još imao i kila, raspalim štancati. I nije teško. Ne, nimalo nije teško, niti naporno, a ni učiti se ne mora kako postati, ovako s jeseni (u meni je jesen), klon svjetskog parazitizma, ležač u dnevnom boravku koji postaje noćni i svakodnevni boravak. Po programu sekunda ili tek poneka minuta, pa zijevanje u film o kojemu pojma nemam i nije mi jasno zbog čega ona plavuša sad pokušava ubiti onog latinca, a ljubila ga maloprije. Sve dok ne skužim da sam spavao, a na red je došao jedan drugi, jedan stopedeseti uradak nekakve B produkcije iz zemlje svjetskih policajaca.
Tako gnjil počeh se doimati ispljuvku nehotice prevrnute kante za smeće.
I ležao bih tako godinu i drugu, baš isto kao što je i Arsen "šetao tako godinu i drugu" i ne bih se javljao na telefone, baš kako se i ne javljam i ne bih vrpoljeći se, prevrnuo šalicu kave, baš kao što je i ne prevrćem, već bih lamentirao sam sa sobom kako i kuda, baš kako i mudrujem zadnjih desetljeća, da tako bi bilo i tako bih ležao i drmio besciljno kao Gregor Samsa, da se netko nije dosjetio naći mi posao.
Eh, neka. Neka uma i neka umova, još da su mi umnjaci, pa da znam gdje ću jednom našarafit protezu. Zaista, shvatih, i odložih daljinski, da je velika radost i svekolika sreća, dobitak na lutriji, neočekivani pronalazak neočekivanog Eldorada, milost Božje ruke po mom tjemenu, živjeti u zemlji u kojoj ti ne nude mesti cestu, ni kopati kanale, ni brati šljive, a ni krumpire, ni rad na traci, ni slične mudrosti, već ti odmah, iz prve, ponude da budeš ambasador i još k tome, turizma. Poskočih i odletjeh sa trosjeda i zalijepih se za plafon, spretniji od muhe i opasniji od komarca. Ja. Ja, građanin svijeta. Ja, čudo ove močvare. Ja ću biti taj kome će se klanjati svijet i "nuđati mu" (o, čovječe, koji si izmislio ovu riječ, tko li si bio) cateringirane delicije. Jer ja sam ambasador s velikim A. Ambasador nečeg čega nema, ali ipak ambasador s velikim A i s još puno drugih velikih slova.
Hinio sam interes. Pravio se zbarenim, a onda uzeo olovku i slomio je, e da ugovor ne bi nikad bio potpisan. I neće. Ne na virtualni papir i ne za posao koji ne postoji, niti za firmu koja ne postoji. Hrvatski turizam, tek ikona u nazivu štanda koji nikome ništa ne plaća, pa ni tom turizmu i toj državi, štaub šećer u slastičarnici koja radi sama za sebe i zaboli je kuglica što bi trebala donirati proračun, veslo na barci što nas izletira i ne obazire se čija je, jer dok traje - traje, pipa u kupaonici lokalnog iznajmljivača za kojeg Nuđač posla nije ni čuo, niti se od njega naplatio. Sve sami virtualni svijet u Zemlji koja postoji. Sve sami vakuum u kojemu i ambasador možeš postati, ma koliko hrvatovali imenicom Veleposlanikovom.
Al' to je već druga priča. Ona što izjednačava ordinarne green roomove i back stagove, evente i stilinge, sa traktorima našima svakidašnjima i sa nepismenošću koju sami sebi skrivišmo.
Update - 05.07.2009.
Upućujem iskrene isprike štovanom općinstvu zbog moje vrludave glagoljivosti i mlaćenja prazne slame.
Hm, a samo sam trebao napisati da mi se raspolučio mozak ili ono što je od njega ostalo, kad sam prvi, drugi i ini put čuo ideju Velebnog Ministarstva, uobličenu u idiotsku ideju "kako postati ambasador hrvatskog turizma". Ali eto, malo me poneslo, pa sam se razbljezgario.
Ništa zato.
Usput budi rečeno, ovi mi komentari dadoše šlagvort (vjerojatno se na izvorniku ova riječ piše drugačije) da smislim nešto o tome što pjesnik misli kad misli i što ustvari kaže kad misli ili uopće ne misli dok govori.
Epitaf Vremenu kad je trava bila zelenija, a nebo plavije
Kako prosuti preostalo trunje pameti i razasuti ga okolo i naokolo, kad možda ipak, nekad, bilo kad, bar jedan trun iz šake trunja sabrane poput one po uglovima džepova, zatreba k'o kruh, kao tek ispečena pogača, nabubrijela iz preostale mrve.
Kako ovo preostalo trunje razbora, što upinje da je sposobno vidjeti u mraku ili pri slaboj svjetlosti zimske lune, čak i ono nevidljivo masama pri luxima a'la maksimirskim iz vremena kad se disalo, zatomiti i stisnuti đonom jeftine cipele.
Ne preostaje nego ostati. Ne stati, nego ostati i disati duboko, pa čak i hrkati, mirno i bezbrižno. I čekati. Stati i pričekati da netko suzu svjetla probije kroz mast debelih zimskih i gnjilih oblaka i njome takne dlan svjetlošću određenoga. Ili takav ne postoji? Ni ne mora. Ne tata. Nikako. Meni ne treba. Ni vođa. Ni sličan mu itko.
Ali bih sigurno stao i sjeo, šutio otvorenih usta i buljio i slušao, samo kada bi ovo beskralježno Vrijeme znalo i moglo iznjedriti dušu sličnu onoj što je je toplinom prizemljila zrakoplove nad Vijetnamom i rotirala Kuglu brzo i puno brže nego što će je zarotirati svi čipovi i Ipodi moderne gnjilobe. Ali ono to ne zna. Ne. Ovo Vrijeme ništa ne zna. Ono se zna samo cerekati i vrištati sa jumbo plakata i idiotskih reklamnih poruka sa milijuna TV stanica što lebde u eteru nad mojom kućom i čekaju da ih pustim unutra štancajući plastičnim tipkama i sam postajući plastikom.
Nije sjeta i nije tjeskoba, a nije ni nenadan napad lirike s dna želuca, tamo gdje je znalo kruljiti u vremenu kad drugo i nije moglo raditi, ali nekako osjećam da je onda, ja znam kad, trava bila zelenija, a nebo plavije, a svaka boja ličila boji i svaki dan danu, jutro jutru, a sumrak mirisao na ljubav.
